ELIKSIR
Etimološki riječ eliksir potječe od arapske riječi
el-iksir koja je napravljena od člana el -- i iksir --.
Riječ je, u stvari, arabizirana forma grčke riječi xhrion
(xirion gdje se h čita kao dugo ii
). Naime, Arapi ne mogu izgovoriti početni dvostruki suglasnik x
- ks, bez da mu dodaju početni samoglasnik, pa tako nastaje iksir.
(Španski jezik npr. ima sličnu pojavu da se izbjegava dvostruki konsonant
/sc, sp, itd/. praveći espera, escila, espiritu i sl.). Na tako nastalu
riječ iksir dodaje se, u arapskom jeziku obavezni, član el-, te nastaje
riječ el-iksir. Ovu izvedbu je u Evropi prvi primijetio Fleischer
1839, ali su je kasniji autori previđali.
Izraz xhrion u medicinksoj terminologiji
znači "suhi prah" ili puder, korišten za zaprašivanje
rana. Nastaje od riječi xiros što znači suh.
Herman Kopp pišući o historiji kemije u svom
djelu "Beitrage zur Geschichte der Chemie" (pisana 1844.
na str. 209) navodi brojne članke kasnih grčkih autora i autora alkemijske
škole, u kojima pokazuje da se, grčka riječ xhrion
i arapska riječ el-iksir, upotrebljavaju za identične pojmove u preskripciji
odnosno recepturi, ali je propustio da uoči njihovu etimološku istovjetnost.
U alhemiji pojam eliksir se upotrebljava da naglasi čarobni
prah za transformaciju tj. preobražaj, za kojim se toliko tragalo
u prošlosti. Pregršt toga praška bi, kako se vjerovalo, pretvaralo
cijelu masu nekog metala u zlato.
Iksir u svom značenju je istovjetan sa drugom interesantnom arapskom
riječi ---- kimija od koje je nastala riječ kemija koja je slična
i u drugim jezicima (npr. eng. chemistry). U alkemiji se ova riječ
upotrebljavala da označi supstancu, koja je sposobna da tvori zlato.
U kasnijem periodu pojam "Eliksir"
je označavao različite preparate alkemičara. Tako je, na primjer,
postao sinonim odnosno dobio isto značenja kao i "Likvidna
( tečna) tinktura", koja je predstavljala prvu stepenicu u pravljenju
"kamena mudrosti".
Isto tako se se pojam upotrebljavao, da označi neki od sastojaka
u pripravcima koji su posjedovali predpostavljene "plemenite",
odnosno "uzvišene" osobine. Postojalo je uvjerenje, da pomenuti
pripravci produžavaju život i štite od bolesti.
Ukratko se može reči sljedeće:
- Eliksir je
arapska riječ, koja je grčkoga porijekla i označavala je u početku
suhi prah za posipanje rana.
- U alkemičara
je prvobitno značenje imala "prah koji pretvara obični metal
u plemeniti".
Kasnije se značenje prenosi na "tečne tinkture" odnosno
rastvore koji imaju navedeno svojstvo.
- Potom, "eliksir"
označava neki sastojak u pripravcima koji su uzimani za "produžavanje
života" ili kao efikasna zaštita od bolesti.
I u ovom potonjem, kao i u predhodnim slučajima, pojam ELIKSIR
je vezan za preparat sa magičnim svojstvima.
- Alkemičari
su svoju težnju usmjeravali ka pronalasku "kamena
mudrosti" koji bi obični metal pretvarao u plemeniti, odnosno
da pronađu "elixir vitae" tj. eliksir života, koji bi
produžio život i podmladio već ostarjeli organizam .
Pojam "kamen mudrosti" ostaje
vezan za pretvorbu metala u zlato, a eliksir (života, mudrosti)
za napitak koji produžava život, podmlađuje, donosi mudrost, mada
su ovi pojmovi kod alhemičara simbolični i označavaju isti proces.
Pretvaranje "običnog u plemenito" i "svakodnevnog,
prolaznog u vječno" je istovjetni proces sticanja mudrosti
i produhovljavanja čovjeka. Time se njegova duša izdiže iz tjelesne
prolaznosti, shvata svoju vanvremensku opstojnost.
Postizanjem moći kojom se duša izdiže iz materijalnosti, baca u
sjenu dotadašnju težnju da se posjeduje "moć kojom se vlada
nad ljudima i gomilaju ovosvjetska blaga". Tada se shvata da
stvarno bogatstvno ne predstavlja zlato i novac, već da duboko u
nama postoji duša, kao čisti dragulj i kao Božiji dar. Mi taj dragulj
vremenom zanemarimo, zaprljamo ga, zatrpamo blatom, smećem i još
koje čime. Međutim, unutarnja čežnja i zov nas tjeraju i nagone
da tragamo za nečim što će nas podsjetiti na sjaj i vrijednost naše
duše. Zato, gomilanje blaga i težnja da se stekne moć, predstavljaju
samo surogate za "dragulj duše" i njenu moć uzdignuća
nad materijalnim i vremenski ograničenim stvarima.
ALHEMIJA se u Riječniku
"Historije nauke- Hidstory of Science" od H.J.Shepparda
definiše kao:
"vještina/umjetnost osobađanja dijelova kosmosa od privremenog,
vremenski ograničenog postojanja zarad postizanja savršenstva, koje
je za metale - zlato, a za čovjeka - dugovječnost, besmrtnost, i konačno
iskpljenje i spas."
- U djelu "Rađanje hemije" se navodi da
su Albert Veliki i njegov učenik Toma Akvinski (1225-1274) imali,
između ostalog, magijske moći. Kao ilustracija se navodi priča da
su napravili bronzanu statuu, koju je Albert oživio svojim "eliksirom
života". U filozofskom pogledu nastrojeni kao skolastici, razradili
su Aristotelove torije.
- Aristotel svima dobro poznati filozof, spominje se kao alhemičar
ne zbog svoga djela Meteorologica već zbog sveobuhvatne naobrazbe
i usmjerenja. O alhemiji je pisao svome učeniku Aleksandru. 618.godine
po naređenju Heraklija, knjigu na sirijski jezik prevodi monah Jean
i Biskup Nisibisa Eliyya bar Shinaya. Potom Abdišu' bar Brika, Biskup
Sinjara, potom Nisibisa, je napravio komentar ovom tekstu na sirijskom
jeziku. Ovi prijevodi postoje još u arapskom prevodu. Tekst sadrži
uvod u kom Abdlshu izvještava o legendarnoj historiji teksta na koje
su uslijedila pitanja upućena od strane Aleksandra Aristotelu i njegovi
odgovori na njih. Ovaj dijalog, nazvan Sahifat kanz Allah al-akbar
(Poslanica o velikom Božijem blagu ) ima tri poglavlja (1) O velikim
principima alhemije; (2) Alhemijske radnje; (3) Elixir. U navedenom
tekstu su bili spomenuti Pitagora, Demokrit, Asklepiad, Hermes, Platon
i dr.
- Bolos Demokritean
živio je u drugom stoljeću p.n.e. Bavio se alhemijom, astrologijom,
medicinom. U djelu Physika kai Mystika u kojoj se prenose ustanovljeni
osnovni pravci grane alhemije Zosimus, komentator iz 4. stoljeća objašnjava
da se "transmutacija običnog metale u plemeti može ostvariti
dobivanjem legura il pročišćenjem metala, a bazirana je na afinitetima
između metala poznavajući njihove "sympatije i antipatije".
- Zosimus Panopolis (Akhmim, iz Gornjeg
Egipta). najvjerovatnije je živio na kraju trećeg i početku četvrtog
stoljeća. Napisao je enciklopediju sa dvadeset osam knjiga o alhemiji
i posvetio je svojoj Teozebiji. Neka pogalvlja su originalna, a druga
predstavljau tekstove koji su bili zagubljeni. Arapsko ime mu se transkribuje
različito: Risimus, Rusim, Rusam. Al-Qifli. Različiti elementi kao
Egipatska magija, Grčka filozofija, Neo-Platonizam, Babilonska astrologija,
Kriščanska teologija, paganska mitologija se mogu naći u Zosimus-ovim
tekstovima. Prepun gnostičkih i hermetičkih spisa, poznavo je Jevrejske
špekulacije sa Starim zavjetom. Zosimus daje alhemiji religijski karakter
koji će ona nadalje isključivo nositi, sve dok joj Arapski alhemičari
ne vrate karakter tehničke vještine.
Prema pisanju samih arapskih alhemičara oni mnogo
duguju Babiloncu Hermes-u kao prvom koji je pominjao umjeće
alhemije. Protjeran od sunjarodnjaka nastanio se u Egiptt gdje se
posebno interesovao za skrivene sile prirode i napisao priličan broj
knjiga o alhemiji.
Džabir ili na zapadu poznat kao Geber (Abu
Musa Džabir ibn Haijan al-Azdl) rođen 721., a umro 815.god., najpoznatiji
je arapski hemičar-alhemičar u svome opusu ima i Kitab Musahhaha Aristutalis.
Kao prve alhemičare on navodi Sokrata, Platona, Aristotela. Klasično
aristotelovo učenje o sastavu materije od četiri osnovna elementa
voda, vazduh, vatra i zemlja, Džabir razrađuje i mijenja uvodeći osnovne
elementarne kvalitete odnosno svojstva: toplota, hladnoća, suhoća
i vlažnost. heat, cold, dryness, humidity. When they get together
with a substance they form compounds of the first degree, i.e. hot,
cold, dry, wet. Ujedinjenje dva od ovih kvaliteta u supstanci daju:
toplo+ suho + supstanca = vatra
toplo + vlažno + supstanca =zrak
hladno + vlažnot + supstanca = voda
hladno + suho + supstanca = zemlja |
Abu Bakar
Muhammad ibn-e-Zakariyya Al-Rhazi (865-925) je sljedeći, izuzetno
značajan pojedinac za razvoj (al)hemije.
Veza alkemije odnosno kemije i medicine u hriščanskoj
Evropi pripisuje se Paracelsusu (Wilhelm Bombast von Hohenheim,
otac Theophrastus, poznat po latinskom imenu Paracelsus rođen
je 1493.godine, a umro 1541). On je svoje znanje alkemičara i pripravke
koje je proizveo, stavio na raspolaganje bolesnima, objašnjavajuči
njihovu podobnost i prednost u tretmanu različitih oboljenja. Svoja
znanja je zasnivao na Galeno-Arapskoj medicinskoj školi sa kojom je
vodio rasprave i oponiranja.
Pripremio: dr Merim Omerhodžić
