1	PUŠTANJE i ISISAVANJE KRVI Univerzalna terapija Dr Merim Omerhodžić
2	PUŠTANJE KRVI PUŠTANJE KRVI - lat. missio sanguinis, minutio, eng. bloodletting; franc. saigneee, tal. sallasio, predstavlja zahvat kojim se iz organizma odstranjuje manja ili veća količina krvi u terapeutske svrhe. Razlikuje se: Opšte puštanje krvi venesekcijom ii venepunkcijom i Lokalno puštanje krvi a) uz pomoć sisaljki na skarificiranu kožu (uz pomoć sisaljki na suho) b) uz pomoć pihavica
3	ISISAVANJE KRVI ISISAVANJE KRVI – izvlačenje krvi vakumom na površinu tijela – podkožno, putem roga ili kupice, (bos. strune lat. cucurbitulae, eng. cups, cupping; franc. ventouses, tal. copette; ar. hidžama.) To su male posude u obliku zvona u kojima se razrijedi zrak ugrijavanjem ili putem gumenog balona ili pumpe. Postoji : Suha metoda - bez puštanja krvi i Krvava - vakum metoda sa puštanjem krvi
4	Puštanje i isisavanje krvi - HISTORIJAT Puštanje i isisavanje krvi predstavlja jedan od najstarijih terapijskih zahvata. Moglo bi se reči da je svako primitivno društvo prije ili kasnije razvijalo svoju medicinsku praksu na reakcijama zasnovanim na instiktu, te na intuitivnim nagonskim radnjama. Pračovjek je vršio puštanje krvi naoštrenim kamenim instrumentima i ribljim zubima. Taj se zahvat temeljio i na predodžbi da se tako iz organizma istjeruje bolest ili demon.
5	Puštanje krvi - HISTORIJAT Kod ujeda insekata obično se koža češe tako jako dok se ne zguli do krvi. Ovo grebanje donosi izvjesno zadovoljstvo i olakšanje. Curenje krvi na mjestu ujeda daje osjećaj da su supstanca koja je ubrizgana ili otrov, isprani i izašli iz organizma. U slučaju zmijskoga ujeda širom svijeta je očuvana i kao korisna dokazana davnošnja praksa da se na mjestu ujeda napravi incizija, malo zasijecanje, a otrov se isiše i ispljune. Zasijecanje kože donosi olakšanje i kod apscesa – gnojnih kolekcija, koje na ovaj način iscure - dreniraju se. Dreniranje se može potpomoći isisavanjem. Instiktivne reakcije viđamo i kod životinja koje svoje rane ližu, a to isto čini ponekada i čovjek. Sisanje nepovrijeđene kože je refleksna radnja koju je bar jednom provelo i iskusilo gotovo svako dijete. Lokalno crvenilo i opšta prijatnost su njeni popratni efekti.
6	Puštanje krvi - HISTORIJAT Terapeutska upotreba krvarenja je bila tako uobičajena u svim kulturama tokom historije da je veoma teško pripisati samo jednoj kulturi i podneblju zasluge za njeno otkriće i početak upotrebe.
7	Puštanje krvi - HISTORIJAT Historičar medicine, Dr Sigersit navodi: Vremenom “...grebanje prelazi u skarifikaciju - zarezivanje, a sisanje prelazi u vakum, isisavanje krvi tj. ventuza tehniku. Puštanje krvi kao metoda liječenja je tako univerzalna da je moralo biti izvedeno iz instiktivnih radnji, mada je posmatranje njenih povoljnih efekata vjerovatno utjecalo na brzi i nagli razvoj ove metode. Činjenica je da osobe koje pate od bolesti praćenih groznicom iznenada osjećaju olakšanje kada imaju spontano krvarenje, iz nosa, menstrualno ili neko drugo krvarenje.” 4 4. Sigerist Henry: A History of Medicine: Primitive and Archaic Medicine (vol. I) New York: Oxford Univ. Press, 1967.
8	Historijat i porijeklo puštanja krvi Medicina se razvijala u krilu drevnih istočnjačkih kultura na području Mezopotamije, Egipta, Kine i Indije. Od tih starih medicinskih kultura najvažnije su egipatska i indijska, te kineska. Predpostavljalo se da je puštanje krvi kao profilaktičko i terapeutsko sredstvo porijeklom iz Grčke. Međutim ti navodi su suviše Evropocentrični. Neki navode da su stari Babilonci prvi počeli primjenjivati puštanje krvi, mada nema dokaza koji bi potrkijepili te navode. U Mesopotamiji je medicina ostala pod utjecajem religije. Jedna od osnovnih odlika babilonske medicine bilo je vjerovanje o utjecaju zvijezda na zdravlje i bolesti.
9	Historijat i porijeklo puštanja krvi Kasni neolitik oko 6500 - 5500. g. p.n.e - najstarija staništa na otvorenom - kolibe od šiblja ili od blata - ručno izrađena keramika oslikana geometrijskim motivima ili jednostavnim prikazima životinja - kameno posuđe. Eneolitik oko 5500 - 2900. p.n.e. - pojava gradova s nekropolama - kovano, a kasnije i lijevano bakreno oruđe - slikana keramika; počeci korištenja lončarskog kola - upotreba valjkastih pečatnjaka - utjecaj južne Mezopotamije - izum protoelamitskog pisma Brončano doba oko 2900 - 1300. p.n.e - gradovi s palačama i hramovima - razvoj trgovine Željezno doba oko 1500 - 600. p.n.e - otkriće željeza
10	Historijat i porijeklo puštanja krvi
11	Historijat i porijeklo puštanja krvi
12	Historijat puštanja krvi Stari Egipat Obzirom da je staroegipatska medicina predhodila grčkoj medicini, ispravno je bilo tražiti dokaze o tome da su stari Egipčani prvi počeli primjenu ovih metoda u liječenju i prevenciji - preduprijeđenju nastanka oboljenja.
13	Historijat puštanja krvi Stari Egipat Egipatska medicina imala je svoj procvat u trećem i drugom milenijumu prije n. e. Staroegipatski vezir Imhotep (oko 2640 god. p.n.e.) istaknuo se ne samo kao graditelj piramida i državnik, nego i kao izvrstan ljekar, tako da su ga kasnija pokoljenja počela smatrati zaštitnikom medicine. To je bio prvi veliki ljekar u historiji medicine, kojemu se spomen do danas sačuvao. Nema sumnje, da je egipatska medicina još uvijek bila u prvom redu religiozna, magična, no nekoliko starih papirusa sa staroegipatskim medicinskim raspravama, koji su slučajno nadživjeli 35 stoljeća, pokazuje nam, da je ta medicina imala već i karakter nauke.
14	Historijat puštanja krvi Stari Egipat Na visokom je stupnju bila: - hirurgija (osobito liječenje raznovrsnih povreda), - poznavanje lijekova (npr. opium, ricinovo ulje) i - higijena.
15	Historijat puštanja krvi Stari Egipat U Eberievom Papirusu je navedeno puštanje krvi kod starih Egipčana. Ovaj papirus koji je pronađen ispod nogu mumije u oblasti Asasif u Tebanskoj nekropoli imao je interesantno i antičko porijeklo ali i noviju historiju. Papirus sadži 110 stranica i najduži je egipatski medicinski papirus. Datira iz devete godine vladavine Amenhotepaa I (oko 1534. godine p.n.e.) , dok jedan odjeljak papirusa sugeriše na njegovo mnogo ranije porijeklo. Naime u paragrafu 856 stoji da je knjiga donesena njegovom veličanstvu Donjeg i Gornjeg Egiptatskog Saveza što je historijski anahronizam koji ukazuje na porijeklo bliže Prvoj Dinastiji oko 3000 g. p.n.e. Ebeirsov papirus kao obimno medicinsko djelo čiji dijelovi datiraju unazad 5.ooo godina ujedno je i najstariji pisani medicinski dokument. Prema nekim autorima “osnovne postavke navedene u ovom medicinskom papirusu se nalaze i u kasnije razrađenim medicinskim sistemima daleke Kine, Indije i Perzije”.
16	Historijat puštanja krvi Stari Egipat Prioreschi Plinio italijanski profesor farmakologije, autor brojnih historijskih i medicinskih djela, u svojoj knjizi «Historija medicine» tvrdi da je puštanje krvi bilo uobičajeno u staro doba i da su ga u liječenju i prevenciji bolesti primjenjivali medicinski sistemi antičke Kine i Hindu medicine, mada on ne navodi i stare Egipčane. On naime smatra da su stari Egipčani ovu metodu provodili kao metodu dreniranja inficiranoga područja, naprimjer kod inficiranoga uha gdje se pri infekciji, zareže jedna strana, kako infekcija ne bi prešla na drugu stranu uške” (15,16) 15. The papyrus Ebers, prijevod B. Ebbell, Copenhaen, Levin & Munksgaard, 1937 : 16. Prioreschi, Plinio. A History of Medicine. v. 1. Primitive and Ancient Medicine. Lewiston, NY: Edwin Mellon Press, 1991.
17	Historijat puštanja krvi - Stari Egipat
18	Historijat puštanja krvi - Stari Egipat
19	Historijat puštanja krvi Stari Egipat U svakom slučaju stari Egipčani su prije Grka prakticirali puštanje krvi, u najmanju ruku pri tretiranju životinja. To je zabilježeno u Veterinarskom papyrusu iz Kahuna, gdje je opis tretmana 'bika sa vjetrom' , odnosno naduhnutim trbuhom: “ Ako vidim bika sa zrakom, on je sa rezlivenim očima, nabranog čela, korjeni zuba su crveni, vrat oznojen, ponavljam mu molitve. Treba biti položen na stranu, polijevati ga hladnom vodom.......trljati ga sa posudama od tikve .... Nadimljavati .... Treba ga zasijeći (razkrvariti) po nosu i repu i kao što je za to rečeno 'onaj koji je zasječen, ili umire sa tim ili živi sa tim”. Navedeno pokazuje koliko je prognoza ishoda bolesti nesigurna u momentu kada je stanje toliko uznapredovalo da se mora provesti venesekcija i puštanje krvi. (4). Ne možemo zamisliti stagoegipatskog veterinara kako tretira bika, ali smo zasigurno čuli ili vidjeli i danas prisutnu praksu puštanja krvi kod nekih domaćih životinja. U našim krajevima postoje dobri poznavaoci tih metoda i u stanjima kada krava, ovca ili koza se naduhnu, kada trbusi svojom napetošću i stalnim nadimanjem prijete da ugroze život, ukućani šalju što brže po te stručnjake narodne veterinarske medicine. Stanje je hitno i provode se hitne mjere. Mnogi od nas su čuli za spasonosno zasijecanje ušiju kod ovaca u takvim situacijama. 4. Sigerist Henry: A History of Medicine: Primitive and Archaic Medicine (vol. I) New York: Oxford Univ. Press, 1967.
20	Historijat puštanja krvi Indija Indijska aurivedska medicina predstavlja jedan od najranije poznatih medicinskih sistema. Puštanje krvi se javlja i u ovome medicinskom sistemu, mada podaci o starosti ove metode liječenja nedostaju.
21	Historijat puštanja krvi Tradicionalna kineska medicina Kineska medicina, čiji se pisani dokumenti javljaju prije oko 3 i po milenijuma. Bazirana ja na taositičkom religijsko-filozofskom konceptu. Bavi se prevashodno prevencijom u kom smislu koristi izbalansiranu ishranu, te sistem različitih vježbi.
22	Historijat puštanja krvi Kina U Kini se “metoda roga“ odnosno tratmana vakumom spominje u spisu Wu Shi Er Bing Fang tekstu iz nekropole Mawang Dui koji datira iz 168 g. p.n.e. * Sistematska upotreba počinje tek oko 300. godine n.e. ** * P.Unschuld, Medicine in China, A History of Ideas, str 93; ** Cui Jin and Zhang Guang Qi; “ A Survey of Thirty Years of Clinical Applications of Cupping”, Journal of Traditional Chinese Medicine 9(2): 151-154, 1989.
23	Historijat puštanja krvi Kina Kineska medicina, navodi GUAN SHA i GUAN FA kao metodu isisavanja. Razlikuje : TUI GUAN FA – klizeće ventuze, imaju efekat dreniranja; AI GUAN FA – moksa ventuze, efekat tonifikacije; SHAN GUAN FA – prazne ventuze, suha tehnika, efekat tonifikacije; XUE GUAN FA – isisavanje sa puštanjem krvi, efekat dreniranja; YAO GUAN FA – isisavanje uz korišenje biljaka, efekat tonifikacije; SHUI GUAN FA – isisavanje uz korišenje tople vode.
24	Historijat puštanja krvi Japan Japanska medicina, pod direktnim utjecajem kineske tradicionalne medicine. Također je bazirana na taoističkom konceptu. Kyugyoky Ryoho – Terapija isisavanjem krvi nalazi svoje mjesto u tretmanu. Razlikuju: Shiraku – Puštanje krvi Kyukaku – Suho isisavanje Wang Fengyi and Ren Huan Zhao, Kyugyoky Ryoho Cupping Therapy
25	Historijat puštanja krvi Japan Japanska metoda puštanja krvi Ranshi ho puštanje krvi iz kožnih regija odgovara hidžami, dok druga metoda Sairaku shiraku predstavlja puštanje krvi iz tzv. spider nevusa – na koži lociranih proširenja krvnih suda. Mattan shiraku puštanje krvi iz ekstremiteta preko jing tačaka djeluje direktno na kanale. Indikacije i lokacije za Ranshi ho su: Stomačni problemi, ginekološki poremećaji ( menopauza) ukočenost vrata i ramena, zubobolja, prolemi vezani ze oči i uši – puštati krv na vrhu ramena u području iznad supraklavikulane fose i prednjeg ruba m. trapeziusa. Glavbolje, hipertetnzija, cerebralna hemoragija – krvarenje u mozak i moždanice, problemi uha i nosa, ukočenost vrata – puštati krv okcippitalnoj regiji u stražnjem dijelu vrata na granici kose i posteriono od tetive m.trapeziusa. Hipetrenzija, cerebralna hiperemija, cerebralna hemoragija, Menierova bolest, ptoblemi uha nosa i očiju, trigeminalna neuralgija, Bell-ova paraliza. – bosti i puštati krv na donjem rubu processus mastoideusa. Mastitis, nedostatak miljeka, ukočeno i bolno rame, reumatizam gornjih ekstremiteta, furunkuli na licu – puštati krv na inferirnoj fosi spine skapule, tj između kičme i lopatice.
26	Historijat puštanja krvi Amerika Među sjevernoameričkim indijancima isisavanje krvi je glavni metod tretmana. Uglavnom se to postizalo direktno prislanjanjem usta vrača – terapeuta na dio tijela pacijenta, način koji je refleksnu radnju samotretmana, uznio na nivo liječenja od strane terapeuta. Prodaje se važnost moći i značaju terapeutovoga, odnosno vračevoga, daha pri njegovom prislanjanju usta uz oboljeno mjesto pacijenta. Krvarenje putem skarifikacije, venesekcije ili isisavanje krvi ventuza se praktikovalo u većini tradicionalnih medicinskih sistema kod tretmana pleuritisa, pneumonije i drugih oboljenja, osobito onih vezanih sa temperaturom i groznicom. Ovakav način liječenja je donosio olakšanje putem dekongestije sistema i organa što su primitivni narodi zaključivali empirijski.
27	Historijat puštanja krvi J. Amerika i Afrika Posebni metod ekstrakcije krvi je prakticiran od strane plemena Arapaho i Čoktav indijanaca gdje vrač nije prislanjao svoja usta direktno na kožu pacijenta, već je isisavanje vršio pomoću roga, kao što se radilo u istočnoazijskim i afričkim kulturama. Južnoamerički indijanci su praktikovali puštanje krvi u namjeri da «izdreniraju» duhove. 4 4. Sigerist Henry: A History of Medicine: Primitive and Archaic Medicine (vol. I) New York: Oxford Univ. Press, 1967.
28	Historijat puštanja krvi Grčka Puštanje krvi je bilo u upotrebi još u vrijeme Hippocratesa (460 - 377 pne), a bilo je pojačano idejama Galena (129- 210 ne). Grci su mislili da vene sadrže krv, a arterije zrak - “pneuma”. Postojala su dva ključna koncepta: Prvi je da se krv stvara a potom i troši. Oni nisu poznavali cirkulaciju krvi. Smatralo se da staza – zastoj krvi može uzrokovati bolest. Drugi koncept je humoralni balans, osnosno ravnoteža tekučina. Četiri osnovne tekučine su krv, flegma, crna i žuta žuč i u relaciji su sa četiri klasična elementa kod Grka: zemlja, zrak, vatra i voda.
29	Historijat puštanja krvi Grčka
30	Historijat puštanja krvi Grčka Grci su vjerovali da krvarenje štiti ranu pod upale. Corlius Celsus (rođen 25 p.n.e.) je savjetovao, da ako postoji duboka rana koja seže do kosti i mišića, nije poželjno rano spriječavati krvarenje, već pustiti da krv teće dok god je to sigurno i ne predstavlja opasnost. Ako se pak čini da je malo krvarenja prepouručivao je puštanje krvi iz ruke (8) . U tretmanu glavobolja je preporučivao odmor, dijetu i stezanje. Ako bol postane jače, preporučivao je energičniji tretman: krvarenje bilo venesekcijom ili pihavicama, ili isisavanjem krvi ventuzama – hidžamom. Tretmanu je dodavao šišanje kose što je interesantan podatak (9). To je najvjerovatnije unosilo elemente skalp masaže, odnosno refleksne terapije u tretman. Celsus je podržavao praksu venesekcije u slučajevima i starijih i jako mladih u trudnoći i svim ostalim stanjima. 8. Manjno, Guido: The Healing hand, Harvard University Press, 1975. 9. Prioreschi Plinio: A History of Medicine (vol. III) Horatius Press, 1995 : 89, 119
31	Historijat puštanja krvi Rim Galen (129- 210 ne) je vjerovao da je krv dominantni fluid, koji zahtijeva najveću kontrolu. - Da bi uticao na balans fluida, ljekar može ili otkloniti ekcesivnu krv (pletora-punokrvnost) iz pacijenta ili mu dati emetik ili diuretik tj. sredstvo za povraćanje ili izmokravanje. - Galen je kreirao kompleksnu shemu koliko se pojedinom pacijentu treba odstaniti krvi uzimajući u obzir njegove godine, konstituciju, godišnje doba, vremenske prilike i podneblje. - Simptomi suviška – ekscesa krvi, vjerovalo se, uključuju groznicu, moždane i srčane udare i glavobolje. Galen je u trećem stoljeću smatrao puštanje krvi kao adekvatan tretman za skoro svako oboljenje, uključujući hemoragije i umor i iscrpljenost . - Bio je toliko zaokupljen puštanjem krvi u terapetuske svrhe da je napisao tri knjige o tome (6). U nizu spisa o ovoj temi, u kojima postavlja tačne indikacije, opisuje i samu tehniku - Smatrao je da su žene pošteđene mnogih oboljenja kojima su izloženi muškarci upravo zbog toga što višak krvi gube menstrualnim krvarenjem. Ta ideja je u zadnje vrijeme reabilitirana. Galen se osim toga služi i pihavicama, koje je preporučio već Nikandar iz Kolofona (« III vijeka), i kupicama za nekrvavo izvlačenje krvi na površinu tijela. Među rimskim iskopinama nađene su mnogobrojne takve kupice, čak i zlatne. 6. Lois N. Magner: A History of Medicine, Marcell Dekker Inc. 1992.
32	Historijat puštanja krvi Rim Erasistratos je savremenik Galena, mada pripada Aleksandrijskoj školi u Egiptu. Bio je hirurg i prvi naučnik koji je nazvao srčane valvule bikuspidalnom i trikuspidalnom. Mada je Galen također studirao u Aleksandriji nije se slagao sa Erazitratosovim medicinskim učenjem. Čak je napisao i dvije knjige u kojima je opovrgavao njegova učenja. U Rimu je bila grupa ljekara koji su slijedile konzervativnu liniju Erazitratosovog učenja koji se suprotstavljao puštanju krvi. Oni su toliko razbjesnili Galena da je napisao djelo: “Za venesekciju a protiv Erazitratosa”. Galen je preporučivao puštanje krvi za svako oboljenje, čak i za zaustavljanje krvarenja
33	Historijat puštanja krvi Sirija i Perzija Arapi su rijetko upotrebljavali pihavice za puštanje krvi. Ovaj način puštanja krvi porijeklom je iz Rima. Predislamska Arapska medicina, osobito hirurgije je bila bazira na Grčko - Rimskoj medicini, koja je prenesena Arapima preko Sirije te iz škole grčke medicine u Jundišapuru u Perziji (današnji Iran). Historičari navode da je ”u predislamsko doba Bliski i Daleki Istok imao medicinu srodnu mediteranskoj Isisavanje krvi, kauterizacija i pihavice su primjenjivanje kao načini puštanja krvi ” 11 11. Roy Porter: The Greatest Benefit to Mankind , Harper Collins Publishers 1997 : 93.
34
35
36	Historijat puštanja i isisavanja krvi
37
38
39
40	Historijat puštanja i isisavanja krvi
41	Historijat puštanja krvi Arapi Stari arapski, predislamski i islamski ljekari su baštinili Hipokratova i Galenova učenja. Oni su koncept i sistem četiri osnovna elementa i fluida prihvatili i dalje razvijali i usavršavali. Preuzimaju vodeću ulogu u nauci i zadržavaju je stoljećima, dajući joj neprocijenjiv doprinos u razvoju. S druge strane, Evropi prenose prijevode klasičnih grčkih djela, te kulturu i nauku dalekog istoka sa kojim su u komunikaciji. Ibn Al-Nafis, arapski “Otac cirkulacije” je utvrdio da je Galen bio u krivu u pogledu cirkulacije krvi u srcu.
42	Historijat puštanja krvi Islamsko doba U Jesribu (Medini) formira se i organizovana državna zajednica muslimana na čelu sa Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. kojom on direktno upravlja. Sljedbenicima ukazuje na metodu liječenja puštanjem krvi (hidžama i fasd). O tome ostaju zabilježeni brojni hadisi. Obrazlaže način primjene ove, od ranije poznate terapijske metode, način njenog izvođenja, vremenske periode i indikacije i dr.
43	Historijat puštanja krvi Poslanikova medicina Ibn Abbas je također prenio da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Blagoslovljen je rob koji pušta krv zarezivanjem kože u kupicu (flebotomiju). Ovo čisti krv, isušuje unutarnje upale i izoštrava vid. "On je, također, rekao: "Puštanje krvi zarezivanjem kože u kupicu (hidžama) je jedan od najboljih lijekova."32 Ebu-Hurejre je prenio daje Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Sedamnaesti, devetnaesti i dvadeset prvi dani lunarnih mjeseci jesu nabolji dani za puštanje krvi kroz zarezivanje kože i njeno oticanje u kupicu (flebotomiju). Ibn-Madždže je također prenio da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Neki od vaših najboljih tretmana (liječenja) nalaze se u uzimanju (aplikaciji) lijekova koji se uzimaju ušmrkavanjem (od prirodnih biljaka), u puštanju krvi površinskim zarezivanjem vene u kupicu i u purgaciji." Ovo posebno obraćanje jeste primjenjivije za stanovnike Arapskog poluotoka i zemalja toplog pojasa. Što se tiče liječenja bolesti puštanjem krvi pomoću zarezivanja kože u kupicu (flebotomije), kao terapeutske mjere, nekoliko je hadisa preneseno u Buharijinom "Sahihu" i u zbirci hadisa prenesenih od Ibn-Madždžea 32 Buharija, 10/126, 127; Muslim 1577.
44	Historijat puštanja krvi Poslanikova medicina Ibn-Kajjim el-Dževzi (1292.-1350.)u djelu “ET-TIBBUN-NEBEVI - Poslanikova medicina”, argumentovano komentariše tretman puštanjem i isisavanjem krvi: “Posebno naglašavanje ovog hadisa jeste daje puštanje krvi površinskim zarezivanjem kože i isisavanje krvi - hidžama dato za one koji žive u toplim predjelima, a zbog toga što je njihova krv razrijeđenija i nalazi se bliže površini kože. Ovaj prirodni tretman ubrzava lanac metaboličkih procesa u krvi (kao jednoj od četiri temeljne izlučevine tijela) koji je praćen prirodnom purgacijom i čišćenjem ili ispiranjem arterija, a posebno onih arterija i vena koje ne mogu biti lahko tretirane na ovaj način. Isplahivanje (procurivanje) što se zbiva u svakoj arteriji osigurava posebne koristi. Naprimjer, procurivanje krvi iz v. basilicae umanjuje kongestiju i upalu jetre i slezene. Ono također koristi u smanjenju upala pluća, pleuritisa (upale porebrice) i većine kratkotrajnih krvnih bolesti koje pogađaju predio od ispod koljena sve do iznad bedrenog zgloba. Sto se tiče v.medianae na ruci, puštanje krvi iz nje dokazati će koristi u odstranjivanju prolaznog općeg oticanja (edema) tijela ako je uzrokovan krvnom lzlučevinom kao i općom infekcijom (upalom) krvi ili toksikemijom. Ispuštanje krvi iz v.cephalicae pomaže uravnoteživanju prolaznog drhtanja glave, bola u vratu i kongestije (povećane koncentracije) krvi ili simptoma cianosisa (plavilo ili bljedilo kože kao posljedica nepravilne oksigenizacije krvi) uzrokovanih nedostatkom kisika ili patološkim hemoglobinskim stanjem u krvi. Što se tiče puštanja krvi iz Vv. iugulares, ono pomaže u ispravljanju nepravilnih otkucaja srca (hipohondrija), astmatičnoj nepravilnosti, hroničnoj glavobolji, herpesu i osjećaju težine očnih kapaka...” Ibn Kajjim el-Džezvi; Poslanikova medicina; Libris doo, 2001 57-66
45	Historijat puštanja krvi Poslanikova medicina “Enes, Bog neka je zadovoljan njime, rekao je: "Božji Poslanik, s.a.v.s., bio je liječen puštanjem krvi površinskim zarezivanjem kože između scapulae (lopatice) i dvije stražnje vene vrata (Vv. cervicales superfitiales) . " Alija, Bog neka blagoslovi njegovo spokojstvo, prenio je da je melek Džibril bio taj koji je propisao puštanje krvi površinskim zarezivanjem kože u kupicu Božijem Poslaniku, neka je mir na njega. 35 Također je u "Sahihu" preneseno daje Božiji Poslanik, s.a.v.s., koristio puštanje krvi površinskim zarezivanjem kože u kupicu protiv glavobolje od koje je bolovao za vrijeme hadža dok je nosio lhrame.36 Takođe u hadisima koje je prenio Ebu-Davud, Džabir je izvijestio da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., primjenjivao navedeno puštanje krvi na bedru zbog određene nategnutosti (istezanja) koju je trpio. Primjenjivanje puštanja krvi površinskim zarezivanjem kože u kupicu između dvaju lopatica (kahil) pomaže liječenju bola u ramenu, bolova u nadlakticama i bola u grlu. Puštanje krvi zarezivanjem kože u kupicu iznad dvije stražnje vratne vene (Vv. cervicales superfitiales) pomaže liječenju drhtanja glave i drugih stanja glave (tj., lica, zuba, ušiju, očiju, nosa i grla) bez obzira da li su ovakva stanja uzrokovana ili usljed infekcije krvi ili zbog naticanja uzrokovanog krvnom lzlučevinom”... Ibn Kajjim el-Džezvi; Poslanikova medicina; Libris doo, 2001 57-66 35 Ibn-Madždže u "Sunenu", 3482, sened je da'if. " Buhanja, 10/128, u hadisu koji prenosi Abdullah bm Buhajne. 36 Buharija, 10/128, 127, u hadisu kojiprenosi Abdullah bin Buhajne.
46	Historijat puštanja krvi Islamsko doba Ibn-Sina (Avicenna) 980.-1037. u svome Kanonu medicine navodi osnovne indikacije za puštanje krvi : Kada je krv toliko preobilna da bolest treba da se razvije i pojavi. Kada je oboljenje već prisutno. Kontraindikacije: Puštanje krvi se ne izvodi prije 14-te niti nakon 70-te godine života, niti kod izrazito mršavih osoba.(2) On navodi: “Cilj u oba slučaja je otkloniti suvišak krvi, otkloniti nezdravu krv ili oboje. Primjer prvoga slučaja je početni išijas, giht, ili opasnost od iskašljavanja krvi iz puknutoga krvnoga suda u razrijeđenjima pluća, kada višak krvi čini krvne sude podložnim krvarenju”.(2) Odgovarajuće vrijeme za venesekciju prema IBN-SINAU je “Prije podneva ako je procedura elektivna, kada je probava završena i kada su crijeva prazna. Ako je procedura hitna, urgentna, može se uraditi u bilo koje doba ”. (2) 2. Avicenna: The Canon Of Medicine, The Classic of Medicine Library 1984.
47
48	Historijat puštanja krvi Islamsko doba Ibn-Sina (Avicenna) je upozoravao da agresivnije i nagalo puštanje krvi može dovesti do slabosti i gubitka svijesti, takozvane sinkope on navodi (1) : “Prvo puštanje krvi može biti praćeno sinkopom ako se izvede brzo i ako pacijent nije priviknut. Mučnina i nagon na povračanje koji se jave prije same procedure su prvi znaci koji mogu ukazati i spriječiti kasniji nastanak sinkope, dok se samo povraćanje može nastaviti i tokom puštanja krvi. Mada se sama sinkopa rijetko javi tokom isticanja krvi sem u slučaju da veće količine krvi isteknu. Iskrvarenje do sinkope i nesvijesti je preporučivano samo u slučaju kontinuirane, stalne groznice, početne apopleksije (moždanoga udara), upalnog otoka, izražene anginozne boli ili neizdrživo jake boli druge etiologije” (2).
49	Historijat puštanja krvi Islamsko doba Borba protiv boli stvaranjem nesvijesti u današnje vrijeme može izgledati malo čudno, no treba napomenuti da u to doba ljekarima nisu bila na raspolaganju bilo kakva druga sredstva za suzbijanje boli. Agresivno ispuštanje krvi do pojave sinkope je kod anginozne boli bilo sredstvo protiv boli ali i sredstvo koje je snižavalo visoki krvni pritisak koji je mogao biti jedan od značajnih faktora u nastanku anginozne boli. Ovaj način analgezije je upotrebljavan nekada i u slučajima pripreme za porod, namiještanja slomljenih kostiju i uganuča. (6) 6. Lois N. Magner: A History of Medicine, Marcell Dekker Inc. 1992.
50	Historijat puštanja krvi Islamsko doba
51	Historijat puštanja krvi Islamsko doba Al-Zahrawi (Albucasis), je naveo tridesetak krvih sudova pogodnih za venesekciju. Od njih je šesnaest na glavi, po pet na svakoj ruci te po tri vene na svakoj nozi i stopalu (12). On je skicirao i konstruisao fini sklaper odnosno lancetu za vene i nazvao ga je maslinasti (3)
52
53	Puštanje krvi – HISTORIJAT Srednji vijek - Evropa Puštanje krvi bilo je u srednjem vijeku gotovo sasvim podređeno astrologiji. Postojale su posebne tablice (»Lasstaieln«) na kojima su bile označene veze između pojedinih dijelova tijela, pojedinih žila i pojedinih znakova zodijaka, a postojali su i posebni kalendari na kojima je bilo označeno najpogodnije vrijeme za puštanje krvi iz žile. Pored stanja zvijezda odlučujući za puštanje krvi bili su i drugi momenti, kao narav i lokalizacija bolesti, dob pacijenta, dan i sat izvođenja venesekcije, itd. Sve te spekulacije u vezi s venesekcijom sasvim su potisnule u pozadinu njenu prvobitnu racionalnu bazu.
54	Puštanje krvi – HISTORIJAT Srednji vijek - Evropa U ranom srednjem vijeku vršili su venesekciju većinom redovnici. Kad je papa Bonifacije VIII zabranio (god. 1300) svećenicima i redovnicima puštanje krvi, počeli su se tim poslom baviti brijači, koji su ujedno bili balneatori, pa su u kupeljima puštali krv iz žila, stavljali kupice i pihavice, ponekad po liječničkoj indikaciji, no obično bez ikakve medicinske indikacije i bez kritike. Čak i zdravi ljudi dali su sebi od vremena do vremena puštati krv u profilaktičke svrhe..
55	Puštanje krvi – HISTORIJAT Srednji vijek - Evropa U kasnijem srednjem vijeku prelazi na Zapadu venesekcija opet pomalo iz ruku brijača u ruke liječnika. Salernski liječnici veliki su pristaše venesekcije i stavljanja kupica. U srednjovjekovnoj literaturi mnogo se govori o puštanju krvi, ali uglavnom bez kritike i pod utjecajem astroloških i drugih spekulativnih shvaćanja onoga vremena. Liječnici u XVI vijeku nastoje odrediti racionalne indikacije. Pristaše venesekcije su Paracelzus, Pare koji se osim toga služi pihavicama i kupicama, pa i Vesal koji je 1539. godine objavio poseban spis o puštanju krvi. U to vrijeme se vode mnoge diskusije o mjestu vađenja krvi i o količini krvi koju treba pustiti.
56	Puštanje krvi – HISTORIJAT Srednji vijek - Evropa Borba za reformu venesekcije poprimila je veoma žestok karakter, a najbolje je ilustrira žalosna sudbina što ju je doživio pariški liječnik Pierre Brissot. Brissot se osobito protivio arapskoj metodi venesekcije, koja je sasvim potisnula Hipokratovu metodu. Prilikom neke epidemije primjenjivao je Brissot Hipokratovu metodu derivacije i postigao je njome izvrsne uspjehe, ali se time zamjerio pariškom medicinskom fakultetu. Fakultet je postigao da je stvar došla pred parlament, koji je zabranio ovu metodu liječenja. Brissot je bio prisiljen pobjeći u Portugal, gdje je imao sličnih neprilika, mada je i ovdje postigao svojom metodom dobre uspjehe. Napadan od liječnika, i proganjan od univerziteta, umro je Brissot usred tih borba, koje su se nastavile i poslije njegove smrti.
57	Puštanje krvi – HISTORIJAT Srednji vijek - Evropa Neplodne diskusije vode se dobrim dijelom još i u XVII vijeka, i u tom pogledu su postojala sasvim suprotna gledišta u pojedinih liječnika. Mnogi su liječnici puštali nevjerojatne količine krvi i ponavljali venesekciju po nekoliko puta u toku iste bolesti. No pomalo ipak pobjeđuju treznija shvaćanja. Pod utjecajem jatrohemije i jatrofizike, dviju najvažnijih medicinskih struja XVII vijeka, nastaju nova tumačenja o djelovanju puštanja krvi i nove indikacije za taj zahvat).
58	Puštanje krvi – HISTORIJAT Evropa Thomas Svdenham, najveći liječnik XVII vijeka, izvodio je venesekciju gotovo kod svake bolesti, ali je svaki put puštao samo malo krvi. Venesekciju zagovaraju također Boerhaave, Stahl i drugi istaknuti liječnici onoga vremena, ali njihove su indikacije racionalnije, a postupak kudikamo umjereniji.
59	Puštanje krvi – HISTORIJAT Evropa Početkom XIX vijeka nastao je u francuskoj medicini pokret koji je i opet doveo do apsurdnih posljedica. Pariški liječnik F. J. Broussais stvorio je nov medicinski sistem te je liječio sve bolesti dijetom i lokalnom aplikacijom pihavica. God. 1819. upotrijebio je Broussais na svojemu odjelu 100.000 pihavica, a 1827. uvezeno je u Francusku 33 milijona pihavica, uz brojne milijune domaćih pihavica, kojih ipak nije bilo dovoljno da podmire potrebe Broussaisa i njegovih pristaša. Ta je metoda za nekoliko godina opet pala u zaborav. Ne samo u Francuskoj nego i u drugim zemljama nastaje sredinom XIX vijeka pokret protiv puštanja krvi. Jedan od najistaknutijih protivnika venesekcije bio je bečki kliničar J. Škoda, poznat uostalom po svome terapijskom nihilizmu. Razvoj patološke anatomije i bakteriologije u drugoj polovini XIX vijeka doveo je do još kritičnijega stava prema pitanju puštanja krvi.
60	Puštanje krvi – HISTORIJAT Evropa Krajem XIX vijeka liječnici su gotovo sasvim napustili puštanje krvi i prepustili tu metodu brijačima i drugim laicima, ali pojedini su liječnici uvijek iznova upozoravali na ovu metodu liječenja, dakako u određenim granicama i uz strogo određene indikacije. Ruski kirurg N. I. Pirogov zalagao se za izvođenje venesekcije kod potresa mozga. Mnogi drugi ugledni liječnici toga doba nisu posve odbacili puštanje krvi.
61	Savremena medicinska rehabilitacija tretmana puštanjem krvi Novo razdoblje u historiji venesekcije započinje potkraj XIX vijeka Nastojanja su išla za tim da se rehabilitira venesekcija, koja je u posljednjih 50 godina bila s nepravedno napuštena, i ona su dala poticaja kliničkim i patofiziološkim istraživanjima koja su naročito početkom XX vijeka pribavila venesekciji i drugim metodama puštanja krvi opet dostojno mjesto u terapiji. Osobito su njemački liječnici počeli istraživati djelovanje venesekcije te su objavili niz radova u kojima su iznijeli rezultate svojih teoretskih i praktičkih studija. Liječenje pihavicama, koje je također dugo vremena bilo zapostavljeno u naučnoj medicini, doživjelo je nov procvat kada je J. B. Havcraft 1884. otkrio hirudin, djelotvornu antikoagulantnu tvar pihavice. Tim otkrićem dobila je hirudoterapija svoje naučno obrazloženje. Liječenje suhim kupicama rehabilitirano je početkom ovoga stoljeća. Berlinski kirurg A. Bier uveo je 1903. terapiju hiperemijom, te je kupice ponovo uveo u naučnu medicinu (v. Hiperemija).
62
63	Puštanje krvi - ZAKLJUČAK Terapeutska upotreba krvarenja je bila tako uobičajena u svim kulturama tokom historije da je veoma teško pripisati samo jednoj kulturi i podneblju zasluge za njeno otkriće i početak upotrebe. Od davnina je bila široko rasprostranjena na svim podnebljima. U Medini Božiji Poslanik Muhammed s.a.v.s. preporučuje hidžamu i fasd u terapijske i profilaktičke svrhe. SELEKCIJA TAČAKA. Nakon nekritičke i nenaučne upotrebe gubi na značaju, a njena upotreba na mnogim mjestima biva zabranjena. U novije vrijeme isisavanje krvi, flebotomija i hirudoterapija (pihavice) bivaju rehabilitirani, a nakon naučnih studija koja pokazuju njihov povoljni efekat, ponovo nalaze svoju primjenu.
64	Puštanje krvi - ZAKLJUČAK Sve je više medicinskih ustanova u svijetu, osobito u arapskim zemljama, ali i u Zapadnoj Evropi koje uvode tretman isisavanja krvi. Neophodno je dizajnirati dalje kliničke studije kojima će se utvrditi djelovanje ovih terapeutskim metoda. Pri primjeni ovih metoda najveću opasnost predstavljaju laici koji je primijenjuju. Liječenjem se trebaju baviti stručnjaci - ljekari. U današnjoj medicinskoj praksi hidžama ima svoje mjesto. Mora se provoditi uz sve uzuse savemenog medicinskog tretmana poštujući principe asepse i antisepse, te jednokratnog korištenja instrumenatarija i materijala.