KAMEN I NJEGOVA SIMBOLIKA
KAMEN MUDROSTI - ALEM KAMEN

1. U predaji kamenu pripada posebno mjesto, a između kamena i duše postoji uska veza. Po grčkoj legendi o Prometeju, kamenje je zadžalo ljudski miris. Prema predajama u islamu, duše su u praiskonu poškroplejne različitim mirisima, pa se na ovome svijetu ljudi "prepoznaju" prema istom mirisu.

Često se spominje uspravljeni kamen u Kelta, kakav imamo i u obliku crkvenog zvonika. Kad se obred obavljao na kamenu, nije bio upravljen samome kamenu, nego božanstvu kojemu je kamen postao prebivalištem. Napominjemo da se još i danas rimokatolička misa služi na kamenu smještenom u udubini oltara u koju su položene relikvije svetih mučenika.

Među poznate kamene spadaju Jakubov tj. Jakovljev Beith-el, Božja kuća. Isto značenje bez sumnje imaju i neki keltski megaliti. Omphalos u Delfima, žrtvenik u Delosu, kamen što je u Jeruzalemu nosio zavjetni kovčeg , pa čak i kamen oltara u kršćanskini crkvama, simboli su božanske prisutnosti, odnosno uporište su duhovnih utjecaja. To je i slučaj krunidbenoga kamena u Westminsteru što je služio pri krunidbi irskih kraljeva. Isto značenje susrećemo u Vijetnamu gdje su još i danas uspravljeni kamenovi obitavalište duhova - zaštitnika i služe kao prepreka zlim utjecajima.

Kamen i čovjek predstavljaju dvojako kretanje uspona i silaska. Neobrađen kamen spušten je s neba, pošto je izmijenjen, uzdiže se prema njemu. Za Hram se kaže da mora biti izgrađen od neobrađena a ne od isklesana kamena. "...jer čim na nj spustiš svoje dlijeto, oskrvnut ćeš ga" (Knjiga Izlaska 20, 25; Ponovljeni zakon 27, 5; Prva knjiga o kraljevima).

• Neobrađen kamen isto je tako bio simbol slobode. Smatra se dvospolnim, budući da je dvospolnost savršenstvo iskonskoga stanja. Kad se obradi, načela se odvajaju. Može biti čunjast ili kockast. Čunjasti kamen predstavlja muški element, a kockasti ženski. Postavljanjem čunja na postolje, muško i žensko načelo se ponovo sjedinjuju.
• Obrađeni kamen je simbol ropstva, odnosno čovjekovo djelo kojim on skrnavi Božje djelo, pa simbolizira čovjekov čin kojim je stao na mjesto stvoriteljske energije.

Dakle, neobrađeni kamen je pasivna, ambivalentna tvar. U slučaju da njega djeluje samo čovjek, kamen će biti oskrvut. Ako na njega djeluje nebeska i duhovna sila, kako bi od njega napravila obrađeni, odnosno dovršeni kamen, on predstavlja prijelaz od neprosvijetljene duše, do duše koja je prosvijetljena Božanskom spoznajom.

2. Kamen nije neživa masa; živi kamenovi što su pali s neba ostaju živi i poslije pada.
Kamen živi i kao drago kamenje, koje sazrijeva u stijeni iz koje se potom rađa. Dakle kamen je živ i daje život.

U Grčkoj su se poslije potopa Ijudi rodili iz kamenja što ga je posijao Deukalion.
Čovjeka koji se rađa iz kamena susreće se i u semitskim predajama, a po nekim kršćanskim legendama čak je i Krist rođen iz kamena. Taj simbol svakako valja dovesti u vezu s preobrazbom kamena u kruh, o kojoj govori evanđelje (Matej, 4, 3). Beith-el (Božja kuća, arapski Bejtullah) postao je Beith-lehem (kuća kruha); a euharistijski kruh je zamijenio kamen kao mjesto stvarne prisutnosti.
U Kini, Yu-Veliki rodio se iz kamena, a i njegov sin K'i rođen je iz kamena koji se raspuknuo na sjevemoj strani.

3. Svakako nije slučajno da je kamen mudraca u alkemijskom simbolizmu sredstvo pomlađivanja.
Majstor Eckhart podučava da je kamen sinonim za spoznaju. U masonskoj simbolici kockasti kamen izražava pojam postojanosti, ravnoteže, dovršenosti i odgovara soli u alkemiji. Šiljasti kockasti kamen simbol je kamena mudraca: piramida što stoji na kocki uobličuje duhovni princip postavljen na sol i tlo.

Gradnja kamen na kamen očito simbolizira izgradnju duhovnoga zdanja. U Hermasovu Pastiru, ideja zidanja duhovne zgrade se potanko razrađuje. Čini se da su izvor ideje dva odlomka iz Evanđelja. Prvo je odlomak u kome je Petar proglašen temeljnom stijenom Crkve (Matej, 16, 18), odnosno prvim kamenom zgrade. Drugo je u odlomku što u Mateju 21, 42, i u Luki 20, 17, ponavlja tekst Psalma, 118: "...kamen, što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni". Taj pojam zaglavnoga kamena, što ga je preuzelo masonstvo, je zapravo svodni kamen. To je kamen dovršenja, a simbol je i Krista, koji je sišao s nebesa da bi dovršio Zakon i proroštva proroka.

Taj pojam dovršenja Velike promijene, posve pristaje kamenu mudraca, koji se, uostalom, ponekad uzima kao simbol Krista. On je kruh Gospoda, piše Angelus Silesius:
Kamen koji je eliksir života i koji, po Raymondu Lullu, obnavlja planete, simbol je obnavljanja duše po Božijoj milosti.

Može li se napraviti zlato od kamenja? Veliki guru Nagarjuna tvrdio je da je promjena moguća uz pomoć dostatne duhovne snage.
Ako zlato predstavlja besmrtnost i ako kamenje predstavlja ljude, sve metode duhovne alkemije usmjerene su u tom pravcu.
Ugaoni kamen koji želim, piše Silesius, to je moja zlatna rastotopina i kamen svih mudraca.
Hildegarda Bingenska opisuje na prvi pogled neskladne osobine kamena. On posjeduje tri svojstva: vlažnost, opipljivost i ognjenu snagu. Svojstvo vlažnosti spriječava raspadanje; zbog opipljivosti kamen se može dodimuti, a vatra što je u njemu čini ga vrućim i omogućuje mu učvršćenje njegove tvrdoće.
Hugues de Saint-Victor proučavjući trojaka svojstva kamena, u propovijedi kaže da "...kamen predstavlja vjernika čvrsta i odlučna po postojanosti vjere i po vrlini vjernosti".

Prema biblijskoj predaji, zbog svoje nepromjenljive naravi kamen simbolizira mudrost. Često ga dovode u vezu s vodom. I voda također, je simbol mudrosti.
Tako Musa (Mojsije), pri ulasku i izlasku iz pustinje, moleći za vodu za svoj narod, otvara vrelo udarivši o kamen. U drugoj i najdužoj suri (poglavlju) Kur¨ana u 60 ajetu, navodi se:
*..i kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo0 rekli: "Udarištapom svojim po stijeni" - iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. "jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!"* (Al-Bekare, 60.) . Vidi i Izlazak, 17, 6.

Završićemo sa predajom iz naših krajeva. Srednjovjekovni bosanski grad Akhisar, današnji Prusac, nastanio je bogougodnik po imenu Ajvaz-dede. On se bavio razzmišljanjem kako da u naseobinu dovede vodu sa, dva kilometra udaljenoga izvora. Prepreka je bila ogromna stijena koja se nalazila između izvora i nastambi. Četrdeset zora je uzastopno ovaj dobri čovjek dočekao u molitvi Stvoritelju da podari rješenje. Četrdeseto jutro, nakon izlaska sunca i noći probdjevene u molitvi, Ajvaz-dede usnije san, da su se dva ovna sudarili rogovima i da je od siline udara stijena pukla. Zaista, u stjeni postoji pukotina širine par metara, kroz koju je, u to doba, drvenim cjevima dopremljena voda od izvora do Akhisara.

Pripremio: dr Merim Omerhodžić