TELEEDUKACIJA U BIOMEDICINI
Izet Mašić
Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Teleedukacija je jedan od suvremenih vidova prenošenja znanja od edukatora (profesora, nastavnika) na slušaoce (studente, učenike), koristeći pri tome savremena tehnološka sredstva, odnosno informacijske tehnologije. Ovaj oblik učenja danas se razvija u mnogim zemljama Europe, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

1. TELEZDRAVLJE, TELEMEDICINA, TELEEDUKACIJA

Uz sve druge pogodnosti koje savremene biomedicinske discipline osiguravaju naučnicima, stručnjacima i običnim praktičarima u organizaciji i obavljanju zdravstvene prakse danas, nesumnjivo je, najveću dobrobit, dobili smo mogućnošću korišćenja savremenih informacijskih tehnologija. Ovdje medicinska informatika je dobila najviše na značaju i razumjevanju. Internet 2 i globalna svjetska zdravstvena mreža čiji predvodnici su u najvećem broju slučajeva naučnici i stručnjaci Amerike i Dalekog Istoka gdje su skoncentrirane i najveće svjetske računarske i softverske kompanije, imaju i najveću praktičnu prođu. U ovim sredinama nastali su i tehnološko-softverski "pravci" kao što su: elektronsko zdravlje, telezdravlje, telematika, telemedicina, teleedukacija i sl. Ni upućeniji u zdravstvu dovoljno ne poznaju suštinske i pojmovne razlike među njima a kamo li obični smrtnici. Činjenica je da svaki od njih svakodnevno ulaze u rječnik običnih građana, a da mnogi stručnjaci manipuliraju i pojmovno i praktično, što vrlo često ima i negativne posljedice, naročito u našoj sredini.

U prošlosti, svi gornji pojmovi bili su sadržani u jednom: telemedicina, koja se simplificirano objašnjavala skoro u jednoj rečenici: "primjena tehnologija baziranih na zdravstvenu njegu pacijenata, isporučena na daljinu". Danas je ova simplificirana definicija raščlanjena na niz drugih pri čemu se specificiraju: telezdravlje, elektronsko zdravlje i sl. Najširi pojam bio bi telezdravlje koji se tumači kao "upotreba elektroničkih informacija putem telekom-tehnologija na daljinu u svrhu kliničke zdravstvene njege pacijenata, osiguravanja profesionalne zaštite, zatim za potrebe edukacije, za javno-zdravstvene potrebe i potrebe obavljanja zdravstvene administracije". Telezdravlje u suštini, inkorporira različitost niza povezanih aktivnosti za unapređenje zdravlja, pri čemu se osigurava transfer informacija o zdravlju s mogućnošću njihovog povezivanja na jednom ili više mjesta koristeći telekom-tehnologije bez obzira na stepen fizičke udaljenosti te klimatoloških, geografskih ili socijalnih barijera nametnutih ekonomskim faktorima ili vanrednim situacijama (kao što je rat i sl.) (1,2,3).

Telezdravlje (tele-health) čine preklapajuće kategorije: telemedicina, edukacija i informatika u užem smislu. Telemedicina je najegzaktnije identificirana i odnosi se na zaštitu pacijenata na udaljenosti putem korištenja informacijskih tehnologija. Teleedukacija predstavlja zdravstveno obrazovanje također na daljinu, koristeći moderne informacijske i komunikacijske sisteme, tj. kontinuirano obrazovanje korisnika zdravstvenog sistema i zdravstvene zaštite upotrebom spomenutih sistema ali i računarskih bibliografskih baza podataka ili elektronskih podataka sa bazama znanja. U literaturi se spominje više od dvije stotine tele-zdravstvenih programa širom svijeta, čija je primjena zabilježena u najmanje sedam hiljada mjesta i preko stotinu medicinskih specijalnosti od alergologije do urologije. Obim ovih programa, čiji su autori najpoznatiji i najeminentniji stručnjaci svijeta, operira iz velikih univerzitetskih i akademskih centara u kojima se i vrše finalne telekonsultacijske procedure. Jedan od najznačajnijih u svijetu jeste Institut za zaštitu zdravlja u Bethezdi (SAD) pod vođstvom prof. Ackermana i saradnika. Za potrebe telezdravlja, telemedicine i teleedukaacije koriste se različite tehnologije i komunikacijski sistemi od standardnih telefonskih linija do sistema transmisije digitaliziranih signala modemskim načinom, optičkim vlaknima, satelitskim vezama, bežičnim tehnologijama itd. Neosporno je da je Internet izazvao strahovitu revoluciju u svemu ovome, a zadnje njegove finese klasificiraju se kao mogućnost isporuke virtuelnih medicinskih instrumenata i medicinskih podataka u stvarnom vremenu s mogućnošću korištenja u primarnoj njezi korisnika zdravstvene zaštite pa čak i za ona oboljenja i stanja čija prognoza je proglašavana infaustnom (uključujući rak, leukemiju i slična stanja).

On može odgovoriti i na takve zahtjeve u kojima korisnik dobija i najsuptilnije odgovore kao što su: širina problema, njegova latencija, pristupačnost, sigurnost i "svestranost", i to u pet prominentnih oblasti zdravstvene zaštite: kliničke njege, biomedicinskog istraživanja, edukacije, osiguravanja zdravlja potrošačima (korisnicima) i unutar javnog zdravstva. Kvalitet Internet-servisa u pojedinim sredinama zavisi od njihove ekonomske moći i razvijenosti informacijskog i komunikacijskog sistema općenito a naročito stepena korištenja telekom-tehnologije.

2. UČENJE NA DALJINU - PREDNOSTI I NEDOSTACI

Brzi razvoj Interneta i računarske tehnologije u posljednjih par godina uticao je na promjenu tradicionalnih načina učenja. Dok su prije studenti pohađali nastavu na taj način što su dolazili na predavanja i bili u direktnom kontaktu sa profesorom, tj. "face to face", sada imamo tzv. "virtual classroom" - virtuelne učionice i virtuelno obrazovanje.

Sa napredovanjem Interneta i padom cijena računara došlo je do promjena tradicionalne topografije Univerziteta. Univerzitet je u prošlosti bio centralno mjesto do kojeg su studenti morali putovati da bi primili informacije i instrukcije. Sada je situacija drugačija. Studenti već pohađaju nastavu putem Interneta bez napuštanja svog doma. Oni ne moraju više biti fizički pristuni na predavanjima zbog novih informacij i novog znanja. Predavanja i ispiti sve češće se obavljaju putem Interneta. Učionica sa svojim stolicama, stolovima, kredom, tablom i drugim edukacijskim sredstvima iz prošlih stoljeća koristili, sada su u dvadestprvom vijeku zamijenjeni sa virtuelnim učionicama, tj. "virtual classrom", računarom, mišom, web-based learing sredstvima i sl.

Virtuelne učionice su od mnogih dobro prihvaćene. One obećavaju protažiranje takvog obrazovanja koje mnogim ljudima kojima je zbog geografskih, ekonomskih ili drugih fizičkih razloga mogućnost educiranja bila uskraćena ili nedovoljna.
Mnogo je razloga zbog kojeg su "Virtual Educaiton i Distance Learing" tako dobro prihvaćene. Neki od njih su (3,4,5):

• Omogućen je brz i jednostavan pristup obrazovanju.
• Dobivanje znanja i informacija obavlja se pomoću "mouse click".
• Omogućen je 24-satni pristup informacijama.
• Ne postoji direktna interakcija između studenta i profesora.
• Postiže se smanjenje troškova obrazovanja, kako za onoga koji želi obrazovati, tako i za vladu i društvo.

Međutim, na drugoj strani postavlja se niz pitanja koji imaju sumnjičav odnos prema virtuelnom obrazovanju i učenju na daljinu.

• Da li su programi putem kojih u virtuelnim učionicama studenti stiču znanje dovoljno adekvatni, da li ovakav način obrazovanja može pružiti dovljno znanja i informacija onome ko uči?
• Da li će se izgubiti kvalitet i efekat učenja nedostatkom profesora i interakcije "face to face" između profesora i studenta?
• Da li je "Virtual Education" opasan razvoj koji može dovesti do oštećenja individue i društva?
• Da li će "Virtual Education" pretvoriti proces učenja u jedan mehanički proces?
• Da li su lekcije i informacije koje se stiču putem virtuelnog obrazovanja adekvatne lekcijama koje student može dobiti na predavanjima profesora?
• Da li Univerzitet želi da reducira svoje troškove, da reducira obrazovni kadar, što predstavnja neminovnost u virtuelnom obrazovanju?
• Kakav će bit odnos prema studentima koji nemogu prihvatiti nove tehnologije i koji imaju tehnofobiju. Da li će to dovesti do stvaranja nekih novih grupa i velike zavisnosti u ljudskoj populaciji?
• Da li će "Virtual Education" predstavljati jedan oblik daljeg imperijalizma i kolonijalizacije slabijih i siromašnih zemalja? Zemlje čiji ekonomski razvoj nije tako jak i koje koriste "distance learing" materijal napravljen od strane neke druge zemlje potpadaju pod asimilaciju, zaboravljaju svoju vlastitu kulturu, tradiciju.
• Da li je dobro to što "Virtual Education" unapređuje individualizam?

Poznato nam je da efekat učenja dolazi samo u kontaktu sa drugim osobama i da efektivno obrazovanje treba nadahnutog učitelja. Komunikacija između studenata i profesora, te samih studenata je kod virtuelnog obrazovanja slaba, tj. gotovo nikakva?

3. VIRTUELNO UČENJE I VIRTUELNE UČIONICE

Prividna učionica je takav način edukacije gdje se učenje vrši bez ograničenja preko računarskih mreža, i to (5,6)

• učenici rade kod kuće ili u kompjuterskim laboratorijama,
• rad u učionici je potpuno dirigiran on-line sistemom, sa pristupom sobama za "čavrljanje" (chatrooms), E-mail-u i porukama u realnom vremenu,
• nastavnik je prisutan lično, s njim se može kontaktirati lično, putem telefona ili E-mail-a.

Prividne učionice osiguravaju slijedeće prednosti (7,8,9):

• usvajanje nastavnog građe je jednako ili bolje nego u tradicionalnim učionicama,
• lakše je doći do obrazovnog iskustva i nastavnika/profesora,
• povećano je učenje kroz saradnju edukatora i učenika,
• poboljšan je stav prema korištenju računara,
• ukupno je potencirana pozitivna ocjena učenika o usvajanju građe,
• stavovi učenika pozitivno se mijenjaju,
• učenici, koji aktivno sarađuju, zadovoljniji su,
• sposobniji učenici dobijaju pozitivnije rezultat,
• učenici koji od ranije imaju pozitivan stav prema korištenju računara, dobijaju još veće koristi ovom vrstom učenja,
• · visokomotivirani učenici uspješniji su na određenom stepenu samostalnog rada.

Dakle, doživotno učenje i prilagođavanje medicinske prakse novim znanjima i tehnikama bit će veoma važno u budućnosti. Studentima/učenicima, koji kroz stručno osposobljavanje budu dobili vještine učenja, vrijednosti i stavove da nastave učenje tokom svoje karijere bit će potreban lahak pristup informacijama kako bi mogli samostalno učiti.

Uz sve pogodnosti koje nam učenje na daljinu omogućava i obećava moramo prihvatiti realnu činjenicu da ovaj vid obrazovnog procesa ima i niz nedostataka o kojima će se u budućnosti morati voditi računa. Medicinska edukacija mora da ostane "human proces", proces koji neće pasti u zavisnost i službu računarske tehnologije, već da one budu u službi obrazovanja. Kakav će biti stvarni efekat ovakvog učenja i obrazovanja ostaje nam da to vidimo u budućnosti.

4. ZAKLJUČAK

Na kraju se postavlja pitanje da li je "Virtual Education i Distance Learning" praktično i poželjno.
Naime, iako mnogi gore navedeni primjeri govore za i protiv "Virtual Education i Distance Learning", postoje mišljenja da je vremenski period od pojave virtuelnog obrazovanja kratak i da bi trebalo proći dosta više vremena da bi se donijeli konkretni zaključci. Mnoge zemlje i njihovi parlamenti dali su podršku razvoju virtuelnog obrazovanja i učenja na daljinu. Prije par godina parlament Australije dao je odobrenje za razvoj virtuelnog obrazovanja, a nešto ranije to su učinili i parlamenti UK, SAD, te Kanade. Već sada je moguće naći ovakav vid obrazovanja na Internetu (http://www.vue.com/, http://www.california.edu/, http://www.vlearing.com/ ).

Ipak, glavni nedostatak virtuelnog obrazovanja je taj što nema kontakta između studenta i profesora, te nemogućnosti da profesor odgovori na postavljeno pitanje, obrazloži studentu nejasnoće koje mu se postavljaju tokom učenja. Obrazovanje mora da ostane "human proces", proces koji neće pasti u zavisnost i službu računarske tehnologije, već da one budu u službi obrazovanja. Kakav će biti stvarni efekat ovakvog učenja i obrazovanja ostaje nam da to vidimo u budućnosti.

LITERATURA.

1. John T. Burns. Towards an Effectife and Ethical Virtual Learning Environment. De Montfort University, Leicester, UK.
2. Chris R. Simpson. What Virtual Education Means To (Australian) Universities, Swinburne University of Technology, Victoria, Australia.
3. . M. Jones. Virtual Education. Computing Science, Middlesex University.
4. Jim Leadbitter. The exclusion of a Sector of the Population from the "Virtual College" or "On-line Learning". Leicester College, UK.
5. Wu Xiaojian. Is Virtual Education Really Desirable? Doctoral student at the Centre for Copmuting and Social Responsibility. De Montfort University.
6. Rachel Lander. Virtual Education Statement. De Montfort University, Milton UK:
7. Mašić I, Riđanović Z. Medicinska informatika, knjiga II. Avicena, Sarajevo, 2000: 183-5.
8. Mašić I, Ramić A, Bešlagić Z. Obrazovni proces putem modernih tehnologija. AIM, 1997; 5(3-4): 59-61.
9. Kalterborn KF. Virtuelna realnost - primjene, mogućnosti i granice nove kompjuterske tehnologije. AIM, 1997; 5(3-4): 87-94.

Summary

TELEEDUCATION IN BIOMEDICINE

The Tele-education is one of the contemporary aspects of the transfer of knowledge from the educator to the students, by using modern technological resources, i.e. the information technologies. This form of learning nowadays develops in many countries of Europe and the World, including Bosnia and Herzegovina. The author reviews the state-of-art in this kind of education achieved in the world and in our countries, based on the available literature in biomedical databases, as well as on the results of some of our projects. The author also considers the perspectives of Tele-education in the future.